Kako je Srećko pronašao sreću
U jednoj maloj dalekoj zemlji živi jedan dječak. Ime mu je Srećko. On stanuje u narančastoj kući od cigle, s mamom, tatom, bakom i djedom. Taj dječak ima vrlo neobičnu osobinu. Naime, unatoč tome što se zove Srećko, on nikad nije sretan. Ne zna što je to sreća, ne poznaje je niti razumije. A kao što ne poznaje sreću, tako ne poznaje ni tugu, ni strah. A ljutnju? Niti to. I tako naš dječak Srećko ne osjeća baš ništa.
Susjedi su mu često govorili ovako: “Kako ti imaš lijepo ime, Srećko, ti mora da si jako sretan!” Srećko je uvijek iznova ponavljao svima redom: “Ja nikad nisam sretan! Ja ne znam što je sreća!” Te dvije rečenice je toliko puno puta ponovio, da je u svom mjestu postao poznat po tome. Sad su već svi znali za tu njegovu neobičnu osobinu. Svaki put kad bi se u njegovo susjedstvo doselio neki novi susjed, izdaleka se opet mogla čuti njegova čuvena rečenica: “Ja nikad nisam sretan! Ja ne znam što je sreća!”
Srećkova obitelj, susjedi, prijatelji, svi su mu pokušavali pomoći, objašnjavali, tumačili, razjašnjavali, opisivali, definirali, obrazlagali, o sreći, kako god su znali i umjeli, ali nikome to nije polazilo za rukom. Svi njihovi pokušaji da Srećko postane sretan, bili su bezuspješni.
Na Srećkov deseti rođendan, roditelji su mu organizirali lijepu rođendansku zabavu. Srećko je bio glavna zvijezda toga dana. Na zabavu je pozvao sve svoje prijatelje i prijateljice. U trenutku kad je trebao puhnuti sve svoje rođendanske svjećice, a toliko puno ih je bilo, roditelji su ga zaustavili i rekli: “Čekaj, Srećko, a koja je tvoja rođendanska želja?” Srećko je zastao i bez velikog razmišljanja izustio: ”Želim…” Ovdje je opet zastao na trenutak, i vidjevši kako su sve oči uperene u njega, u iščekivanju njegovog odgovora, spustio je pogled dolje, te gledajući u pod, glasno uzdahnuo i progovorio: “Osjećati.”
Tog trenutka na rođendanskoj zabavi nastao je muk. Čula se samo tišina. Trajala je nekoliko minuta. “Mislim da ti možemo pomoći.”, odjednom se začuo glas njegove bake. “Sad si već dovoljno velik i spreman si za taj veliki i dugi put.”, dodao je djed. Srećko je začuđeno upitao: “Kakav put? Čime ćemo putovati? I koliko dugo? A gdje putujemo?”. Njegova pitanja prštala su i pljuštala na sve strane. Djed i baka su mirno odgovorili: “Vrijeme je da posjetimo Zemlju Krijesnica. Tamo ćemo putovati vlakom, a putovanje će trajati pet dana i pet noći. Ta je zemlja jako jako daleko.” Na to je Srećko nastavio zapitkivati: “Ako je ta zemlja toliko daleko, a kako ćemo znati da se nismo izgubili?” Baka i djed imali su spreman odgovor i na ovo njegovo pitanje: “Samo trebamo pratiti krijesnice. One će nam cijelo vrijeme osvjetljavati put.” Ova rečenica bila je dovoljna da dječaka Srećka i njegove roditelje uvjeri kako je to putovanje sasvim sigurno i zaista prijeko potrebno. Svi su se složili i nakon toga nastavili s rođendanskom zabavom, koja je trajala sve do navečer. A naš slavljenik Srećko, nakon razgovora s djedom i bakom, stalno je mislio na to neko novo putovanje i u njemu je uzbuđenje sve više raslo kako je vrijeme odmicalo. O tome, koliko je bio uzbuđen, nikome nije govorio. Kad je zabava završila, svi su se lijepo pozdravili i otišli na spavanje.
Sutradan ujutro počele su pripreme za put. Na putovanje kreću tog istog dana, ali navečer, u devet sati. Možda se pitate zašto. E pa zato jer je u to vrijeme svjetlo krijesnica najjače. A one će ih voditi cijelim putem. Srećko je znao da su zbog toga u sigurnim rukama. Rukama? Pa krijesnice nemaju ruke. Ah, to se samo tako kaže.
Iste večeri, baka, djed i Srećko ukrcali su se na vlak koji vodi u Zemlju Krijesnica. Prije odlaska na spavanje, pogledom kroz prozor vlaka, provjerio je jesu li krijesnice s druge strane prozora. Bile su tamo i bilo ih je puno, i Srećko je tako bio siguran da je siguran.
Zvukovi putujućeg vlaka su ga prilično uspavali jednako kao i lagano ljuljuškanje vlaka u pokretu. Prije nego je čvrsto zaspao, zadnje misli su mu bile – pet dana i pet noći…
I tako pet dana i pet noći, krijesnice su čuvale i bdjele nad našim Srećkom. I nad djedom i bakom isto. Putovanje je bilo dugo, a baka i djed su mu često ponavljali kako treba biti jako strpljiv, te da su uskoro tamo u toj čudesnoj zemlji.
Jednoga jutra, Srećko je otvorio oči nakon dubokog sna i ugledao neko šareno svjetlo. Znao je da su stigli. Jer bilo je to svjetlo kakvo nikada dosada nije vidio. Čak su od tog jakog svjetla i krijesnice pošarenile. Bio je to pravi vatromet boja.
Djed i baka su mu tada konačno rekli ono što već danima i noćima želi čuti: “Srećko, sada je vrijeme da izađemo iz vlaka.” Uzeli su svoje kofere u ruke i iskrcali se svi, poprilično uzbuđeni i znatiželjni. Bili su zaista umorni od dugog putovanja, ali uzbuđenje je bilo jače od umora.
Izašavši iz vlaka, uočio je veliki šareni natpis. Na njemu je pisalo – Zemlja Krije…ativnosti. Srećko je ostao nadasve zbunjen. U razredu je bio jedan od najboljih čitača. Ponovno je pročitao natpis. Zemlja Kre…a…tiv…nos…ti. Taman kad je htio izustiti kako su se izgubili te kako ovo nije Zemlja Krijesnica nego nekakve Kreativnosti, začuo je baku i djeda kako kažu: “Da, stigli smo!” Srećko se počešao po glavi i bio sasvim zbunjen. Shvatio je da nema potrebe da kaže bilo što drugo osim: “A što je to kreativnost, na ovom ovdje natpisu tako piše.” “Uskoro ćeš saznati, Srećko.”, smireno je odgovorila baka i dodala: “Evo nas u Zemlji Krijesnica i Kreativnosti. Znaš Srećko, djed i ja smo ovdje već bili, ali jako jako davno. Čini mi se da se dosta toga promijenilo i prilično je drugačije nego prije.” Zatim je pogledala djeda, koji je proučavao sve oko sebe s laganim osmijehom na licu. I djedu i baki počela su navirati sjećanja na taj davni boravak u ovoj Zemlji, kad su oboje bili vrlo mladi.
Nastavili su hodati jednom velikom zelenom livadom, a oko njih sve je vrvilo od šarenila. Ovo je bila zemlja u kojoj stabla nisu bila zelena, nego šarena. Kad je Srećko ugledao drvo ružičaste boje, opet se počešao po glavi. Odlučio je prestati zapitkivati i samo je promatrao taj čitavi novi svijet. Ovdje su i životinje bile šarene. Jednobojna zelena je bila samo trava po kojoj su hodali. Sve ostalo bilo je u puno boja. Ovdje su i krijesnice mijenjale svoje boje, jer ipak to je bila njihova Zemlja.
Hodali su zajedno još neko vrijeme, a tada su ugledali jednu malu grupu djece s njihovom učiteljicom. Svi su sjedili na livadi i slušali učiteljicu, koja im je čitala jednu priču. Srećko je znatiželjno prišao bliže i čuo kako je to bila priča o sreći. Shvatio je kako je priča vrlo zanimljiva, jer djeca su vrlo pozorno slušala učiteljičine riječi. Iako nije
poznavao niti razumio sreću, poželio je pridružiti im se. Djed i baka su to vidjeli i samo su mu rekli kako će oni potražiti prenoćište dok on bude slušao priču.
Tako je i bilo. Srećko je sjeo na livadu pokraj ostale djece i nastavio pažljivo slušati učiteljicu iako je priča već bila u tijeku i nije čuo njezin početak. No, to mu nije bilo ni važno. Priča je bila zaista zanimljiva. Kad je došao kraj čitanja priče, učiteljica je djeci zadala zadatak da slobodno nacrtaju što god žele, povezano s pričom o sreći koju su upravo slušali. Djeca su počela na papiru crtati dojmove i utiske o priči, onako kako su je doživjeli na svoj dječji način. Crtali su likove priče, mjesec, krijesnice, bilo je tu i puno srca te pčelica. Sve se obojalo i zašarenilo na papirima. A kako su djeca počela crtati, tako je počeo crtati i naš Srećko. I baš se nacrtao, čak i onog trenutka kad je učiteljica rekla da crtanje uskoro završava, on je i dalje crtao. Bojicu nije ispuštao iz ruke. U društvu ostale djece, bilo mu je baš lijepo, iako nije znao kako se to zove. No, nije bilo ni važno.
Tijekom crtanja, učiteljica je pričala o nekom kreativnom procesu, koliko je moćan i snažan te kako mu uvijek treba vjerovati i prepustiti mu se. Srećko od toga nije razumio niti riječi, unatoč tome što je sve pozorno slušao i pratio. Ali, ni to što ne razumije baš sve, nije mu bilo važno. Jer u toj Zemlji Kreativnosti bilo mu je baš lijepo, iako nije znao zašto.
Nakon crtanja, učiteljica i djeca su razgovarali o sreći, priči i crtežima. Djeca su opisivala što je za njih sreća, a Srećko je šutio, promatrao i sve upijao. “Sreća je kad si veseo. Sreća je kad si radostan. Sreća je kad si s prijateljem. Sreća je kad si s prijateljicom. Sreća je nešto što voliš i čini te sretnim. Sreća je kad si ushićen. Sreća je kad si uzbuđen. Sreća je kad si iznenađen ili znatiželjan. Sreća je kad si zaljubljen. Sreća je u srcu.”, govorila su djeca. Učiteljica ih je pohvalila: “Odlično, djeco, da, sreća je osjećaj, lijep i ugodan osjećaj. Sreća je voljeti, sreća je ljubav, poljubac, sreća je držanje za ruke, zagrljaj. Sreća su leptirići i krijesnice. Sreća je sigurnost. Sreća je sve to.” Učiteljica je uživala u ovom dodatnom pojašnjavanju osjećaja sreće.
Zatim je prišla Srećku i upitala ga kako mu je ime. “Srećko.”, rekao je. “Kakvo zanimljivo ime, a mi upravo pričamo o sreći, ti si sigurno dobar i vrlo sretan dječak Srećko. Ja sam učiteljica Sanja, a znaš, svi me zovu Sanja koja sanja. Hvala ti što si s nama.”, kazala je učiteljica. Na to je dječak izgovorio svoje dvije, dobro poznate rečenice: “Ja nikad nisam sretan! Ja ne znam što je sreća!” Kad su čula ove izgovorene riječi, sva su djeca
utihnula. Sve su oči bile uperene u Srećka. I učiteljica je bila zbunjena time što je čula, međutim brzo se snašla i nastavila razgovarati sa Srećkom. Upitala ga je: “Hoćeš li nam reći nešto o svom crtežu, što si to nacrtao?” “Nacrtao sam priču.”, odgovorio je kratko, još uvijek crtajući i dalje. Učiteljica je nastavila: “Da, priča je bila o sreći, a ja tu vidim jako puno sreće na tvom crtežu.” Srećko se nije dao zbuniti i samo je mirno izustio: “To je samo crtež.” “Da, ali to je tvoj crtež, ti si to nacrtao. Na papir može izaći samo ono, što je već u tebi. Dakle, na papiru se pojavi ono, što već postoji u tebi.”, objasnila mu je,
vrlo jednostavno i jasno, učiteljica. Na ove učiteljičine riječi, Srećko je, zbunjen, ušutio. Ovo ga je natjeralo na razmišljanje i nije više znao što da kaže. Zatim je vidio učiteljicu kako razgovara s jednim drugim dječakom o crtežu. Pažljivo je slušao i razmišljao o riječima učiteljice, koje mu je maločas uputila.
Učiteljica je tada rekla: “Sada ćemo završiti naše današnje druženje. Prije rastanka, svatko od vas treba reći nešto o sreći i kada je sretan.” Na sve strane, prštali su odgovori: “Ja sam sretan kad se igram s prijateljima. Ja sam sretna kad se igram s bratom ili sestrom. Ja sam sretna kad učim ili čitam. Ja sam sretan kad jedem sladoled. Kad se igram vani, kad imamo goste, kad se družim u školi, kad se družim s rođacima, kad skačem, kad plešem, kad vozim bicikl, kad hodam, kad šetam, kad sam u igraonici…”
Iznenada, neočekivano, začuo se i Srećkov glasan glas:
“Ja sam sretan kad je sunčan dan!
Sretan sam kad vidim krijesnice!
Sretan sam kad u školi dobijem pet!
Sretan sam u knjižnici!
Ja sam sretan kad crtam!”
Ove su rečenice iz njegovih usta potekle kao slap. I kao da su to jedva dočekale.
Kad je čula te riječi, učiteljica je iznenađeno zastala i zagrlila ga, sva ozarena od Srećkove sreće. Srećko se smiješio, a djeca su ga radosno gledala, svojim dječjim radoznalim očima. Svi zajedno, pomogli su jednom dobrom i dragom dječaku da postane sretan. Nakon tog zanimljivog druženja, taj je dječak završio kao glavni lik ove priče, koju vrijedi ispričati svima.
I tako je naš Srećko, u Zemlji Krijesnica, u ovoj ispričanoj priči, pronašao svoju sreću. A krijesnice? One su, od tog dana, i više nego ikada do sada, zasjale još jačim sjajem.
Ova priča i dječji crteži su nastali u okviru projekta Udruge Toms Trogir, SDŽ, Promet d.o.o. i ACI d.d. “Inkluzivna zajednica: Osnaživanje i podrška osobama s invaliditetom” u studenom 2024. godine.
Priču napisala Vesna Filaković, specijalizantica art terapije i profesorica
